Vježbe izdržljivosti i GAP
Vježbe izdržljivosti smanjuju simptome generaliziranog anksioznog poremećaja (GAP), u usporedbi s aerobnom tjelovježbom ili nevježbanjem, kazuju rezultati istraživanja prezentiranog na 58. godišnjem sastanku American College of Sports Medicine.
Pacijenti s GAP-om imaju tendenciju biti fizički neaktivni, iako je dokazano da vježbanje smanjuje simptome anksioznosti kod zdravih odraslih osoba i kod pacijenata s kroničnim bolestima, te da pridonose dobrobiti pacijenata s teškim depresivnim poremećajem.
Kako bi istražili potencijalan pozitivni utjecaj vježbanja na simptome zabrinutosti i stope remisije anksioznosti u pacijenata s GAP-om, istraživači su nasumično podijelili skupinu od 30 žena sa sjedilačkim navikama s primarnom DSM-IV dijagnozom GAP-a za 6-tjedni program vježbi izdržljivosti, aerobnih tjelovježbi, ili za listu čekanja (kontrolna skupina).
Žene nisu bile uključene u bilo koji drugi tretman osim farmakoterapije.
Nakon 6-tjednog razdoblja vježbanja, istraživači su otkrili visoku stopu remisije anksioznosti od čak 60% u skupini koja je radila vježbe izdržljivosti, u usporedbi sa stopama remisije od 40% u skupini koja je provodila program aerobnih vježbi, te stopom od 30% u kontrolnoj skupini.
Vježbe izdržljivosti sastojale su se od dizanja utega pomoću donjih dijelova tijela 2 puta tjedno, s početnom težinom od 50% najvećeg kapaciteta, uz tjedno povećanje za po 5%.
Aerobne tjelovježbe uključivale su sobni biciklizam 2 puta tjedno, s tjednim povećanjem opterećenja.
Stope remisije definirane su kao broj pacijenata koje je potrebno liječiti kako bi se poboljšalo stanje 1 pacijenta (NNT).
Simptomi zabrinutosti mjereni su pomoću upitnika Penn State Worry Questionnaire i analizirani pomoću mješovitog modela uvjet x vrijeme (3 x 3) analizom kovarijance, prilagođenom za početno razdoblje i razdoblje ispitivanja.
Osim poboljšanja u stopama remisije, procjena remisije na temelju NNT-a dala je rezultat 3.33 (95% interval pouzdanosti [CI], 1.72 do 55.56) za vježbe izdržljivosti i 10 (95% CI, -6.79 do 2.88) za aerobni trening.
Rezultati su također pokazali značajnu interakciju uvjet x vrijeme za simptome zabrinutosti (F [3.962, 49.529], 2.815, P=0.035).
Praćenje razlika pokazalo je značajno smanjenje simptoma zabrinutosti kod osoba s kombiniranim vježbama, u usporedbi s kontrolnom skupinom (t [25.943], 2.168, P=0.039).
Istraživači su teoretizirali da bi se anksioznost mogla početi smanjivati zbog vježbanja slično kao i depresija jer su depresija i GAP pod utjecajem sličnih genskih čimbenika.
Također su istaknuli da su se učinci vježbanja odrazili i na druge znakove i simptome GAP-a, uključujući umor, slabu koncentraciju i mišićnu napetost.
Glavni autor istraživanja, dr. Matthew P. Herring, postdoktorand s Odjela za znanost o vježbanju na Sveučilištu Južne Karoline, Columbia, nagađao je da veće poboljšanje uz vježbe izdržljivosti može biti povezano s intenzitetom aktivnosti.
"Nalazi nižih stopa remisije kod aerobnog vježbanja sugeriraju da je učinak vježbanja očito bio povezan s relativnim intenzitetom vježbanja, što je označeno putem ocjene percipiranog napora tijekom svakog sata vježbanja", objasnio je.
"Aerobne vježbe bile su percipirane kao manje intenzivne od vježbi izdržljivosti".
Dodao je da je istraživanje bilo orijentirano prvenstveno na žene, jer su one češće pogođene GAP-om nego muškarci, a razlika se starenjem samo povećava.
"Iako su funkcionalna oštećenja i komorbidna stanja prisutni i kod muškaraca i kod žena s GAP-om, onesposobljenost bolešću i stope komorbidnih poremećaja raspoloženja su znatno veće kod žena".
"Buduća istraživanja trebala bi istražiti potencijalne spolne razlike u učincima vježbanja kod muškaraca i žena s GAP-om".
U međuvremenu, rekao je dr. Herring, rezultati ovog istraživanja ukazuju na potencijalno snažnu ulogu vježbanja u liječenju anksioznosti.
Naši rezultati pokazuju da je vježbanje izvediva, sigurna i dobro podnošljiva kratkoročna mogućnost liječenja, potencijalna adjuvantna ili pojačavajuća terapija za pacijente s generaliziranim anksioznim poremećajem", ustvrdio je dr. Herring.
"Ovi rezultati nalažu daljnja istraživanja s većim brojem ispitanika".
Dr. David B. Coppel, direktor neuropsiholoških usluga i istraživanja pri Seattle Sports Concussion Program te profesor na Sveučilištu u Washingtonu, složio se da dodatna istraživanja trebaju sagledati učinke vježbanja kod oba spola, ali je rekao da ovo istraživanje potiče i niz drugih pitanja.
"Posebno bih želio znati koje su kognitivne i emocionalne promjene zabilježene kod ispitanika i koji su njihovi atribucijski modeli.
Na primjer, jesu li se ispitanici počeli osjećati učinkovitijim ili bitnijim u svojoj svakodnevnici ili su samo postali aktivniji", izjavio je dr. Coppel.
Osim toga, trebalo bi istražiti jesu li rezultati bili odraz interakcije lijekova i vježbanja, koliko dugo su učinci vježbanja trajali te koji su rezultati u slučaju postojanja sekundarne dijagnoze, dodao je dr. Coppel.
"Istraživanje je zanimljivo i u skladu s idejom "vježbanje kao lijek" te nedvojbeno sugerira rezultate koji su u skladu s drugim istraživanjima iz literature o blagoj depresiji", rekao je dr. Coppel.
Izvor: Medscape.com
Pacijenti s GAP-om imaju tendenciju biti fizički neaktivni, iako je dokazano da vježbanje smanjuje simptome anksioznosti kod zdravih odraslih osoba i kod pacijenata s kroničnim bolestima, te da pridonose dobrobiti pacijenata s teškim depresivnim poremećajem.
Kako bi istražili potencijalan pozitivni utjecaj vježbanja na simptome zabrinutosti i stope remisije anksioznosti u pacijenata s GAP-om, istraživači su nasumično podijelili skupinu od 30 žena sa sjedilačkim navikama s primarnom DSM-IV dijagnozom GAP-a za 6-tjedni program vježbi izdržljivosti, aerobnih tjelovježbi, ili za listu čekanja (kontrolna skupina).
Žene nisu bile uključene u bilo koji drugi tretman osim farmakoterapije.
Nakon 6-tjednog razdoblja vježbanja, istraživači su otkrili visoku stopu remisije anksioznosti od čak 60% u skupini koja je radila vježbe izdržljivosti, u usporedbi sa stopama remisije od 40% u skupini koja je provodila program aerobnih vježbi, te stopom od 30% u kontrolnoj skupini.
Vježbe izdržljivosti sastojale su se od dizanja utega pomoću donjih dijelova tijela 2 puta tjedno, s početnom težinom od 50% najvećeg kapaciteta, uz tjedno povećanje za po 5%.
Aerobne tjelovježbe uključivale su sobni biciklizam 2 puta tjedno, s tjednim povećanjem opterećenja.
Stope remisije definirane su kao broj pacijenata koje je potrebno liječiti kako bi se poboljšalo stanje 1 pacijenta (NNT).
Simptomi zabrinutosti mjereni su pomoću upitnika Penn State Worry Questionnaire i analizirani pomoću mješovitog modela uvjet x vrijeme (3 x 3) analizom kovarijance, prilagođenom za početno razdoblje i razdoblje ispitivanja.
Osim poboljšanja u stopama remisije, procjena remisije na temelju NNT-a dala je rezultat 3.33 (95% interval pouzdanosti [CI], 1.72 do 55.56) za vježbe izdržljivosti i 10 (95% CI, -6.79 do 2.88) za aerobni trening.
Rezultati su također pokazali značajnu interakciju uvjet x vrijeme za simptome zabrinutosti (F [3.962, 49.529], 2.815, P=0.035).
Praćenje razlika pokazalo je značajno smanjenje simptoma zabrinutosti kod osoba s kombiniranim vježbama, u usporedbi s kontrolnom skupinom (t [25.943], 2.168, P=0.039).
Istraživači su teoretizirali da bi se anksioznost mogla početi smanjivati zbog vježbanja slično kao i depresija jer su depresija i GAP pod utjecajem sličnih genskih čimbenika.
Također su istaknuli da su se učinci vježbanja odrazili i na druge znakove i simptome GAP-a, uključujući umor, slabu koncentraciju i mišićnu napetost.
Glavni autor istraživanja, dr. Matthew P. Herring, postdoktorand s Odjela za znanost o vježbanju na Sveučilištu Južne Karoline, Columbia, nagađao je da veće poboljšanje uz vježbe izdržljivosti može biti povezano s intenzitetom aktivnosti.
"Nalazi nižih stopa remisije kod aerobnog vježbanja sugeriraju da je učinak vježbanja očito bio povezan s relativnim intenzitetom vježbanja, što je označeno putem ocjene percipiranog napora tijekom svakog sata vježbanja", objasnio je.
"Aerobne vježbe bile su percipirane kao manje intenzivne od vježbi izdržljivosti".
Dodao je da je istraživanje bilo orijentirano prvenstveno na žene, jer su one češće pogođene GAP-om nego muškarci, a razlika se starenjem samo povećava.
"Iako su funkcionalna oštećenja i komorbidna stanja prisutni i kod muškaraca i kod žena s GAP-om, onesposobljenost bolešću i stope komorbidnih poremećaja raspoloženja su znatno veće kod žena".
"Buduća istraživanja trebala bi istražiti potencijalne spolne razlike u učincima vježbanja kod muškaraca i žena s GAP-om".
U međuvremenu, rekao je dr. Herring, rezultati ovog istraživanja ukazuju na potencijalno snažnu ulogu vježbanja u liječenju anksioznosti.
Naši rezultati pokazuju da je vježbanje izvediva, sigurna i dobro podnošljiva kratkoročna mogućnost liječenja, potencijalna adjuvantna ili pojačavajuća terapija za pacijente s generaliziranim anksioznim poremećajem", ustvrdio je dr. Herring.
"Ovi rezultati nalažu daljnja istraživanja s većim brojem ispitanika".
Dr. David B. Coppel, direktor neuropsiholoških usluga i istraživanja pri Seattle Sports Concussion Program te profesor na Sveučilištu u Washingtonu, složio se da dodatna istraživanja trebaju sagledati učinke vježbanja kod oba spola, ali je rekao da ovo istraživanje potiče i niz drugih pitanja.
"Posebno bih želio znati koje su kognitivne i emocionalne promjene zabilježene kod ispitanika i koji su njihovi atribucijski modeli.
Na primjer, jesu li se ispitanici počeli osjećati učinkovitijim ili bitnijim u svojoj svakodnevnici ili su samo postali aktivniji", izjavio je dr. Coppel.
Osim toga, trebalo bi istražiti jesu li rezultati bili odraz interakcije lijekova i vježbanja, koliko dugo su učinci vježbanja trajali te koji su rezultati u slučaju postojanja sekundarne dijagnoze, dodao je dr. Coppel.
"Istraživanje je zanimljivo i u skladu s idejom "vježbanje kao lijek" te nedvojbeno sugerira rezultate koji su u skladu s drugim istraživanjima iz literature o blagoj depresiji", rekao je dr. Coppel.
Izvor: Medscape.com
