Naznake šećerne bolesti
Povećanje opsega struka i tjelesne težine može nagoviještati šećernu bolest, prema rezultatima studije objavljene 18. svibnja u online izdanju časopisa "Diabetes Care" u izdanju Američke asocijacije za šećernu bolest."Osobe s poremećenom glikemijom natašte (eng. skraćenica IFG) imaju visok rizik za dobivanje šećerne bolesti tipa 2", pišu dr. Alain Gautier, iz Sveučilišnog bolničkog centra u Rennesu, u Francuskoj, i kolege iz studijske skupine za proučavanje podataka iz epidemiološke studije o sindromu inzulinske rezistencije (engleska skraćenica D.E.S.I.R.).
"Iako su visceralni adipozitet i povećani opseg struka bitni faktori rizika za šećernu bolest tipa 2, posljedice povećanja opsega struka kod osoba s IFG-om dosad nisu bile dovoljno istražene, posebice kod onih koji nisu prekomjerno teški ili pretili na početku istraživanja.
Ova studija istražuje relativan utjecaj povećanja opsega struka i tjelesne težine na napredovanje stanja do šećerne bolesti, u osoba koje su imale IFG na početku istraživanja i bile podijeljene u skupine prema BMI-u (indeksu tjelesne mase)".
Disglikemija je rizični čimbenik za razvoj šećerne bolesti tipa 2, a jedna prijašnja meta-analiza kvantificirala je ovaj rizik pronašavši da IFG kao i poremećena tolerancija glukoze u sličnoj mjeri povećavaju rizik za incidenciju šećerne bolesti, ali i da prisutnost oba oblika disglikemije zajedno ima sinergistični učinak.
Ova studija pokazuje da, iako i povećanje tjelesne težine i povećanje opsega struka mogu povećati rizik među adipoznim pacijentima s IFG-om, povećanje opsega struka bi mogao biti značajniji rizični čimbenik za osobe normalne težine s IFG-om.Koristeći kohortno istraživanje D.E.S.I.R.-a, istraživači su proučavali 9-godišnju incidenciju šećerne bolesti kod 674 muškaraca i 305 žena između 30 i 64 godine starosti koji su na početku istraživanja imali IFG (definiran kao GUK između 5.6 i 6.9 mmol/L natašte).
Nakon prilagodbe za faktore rizika na početku istraživanja, povećanje opsega struka i povećanje tjelesne težine statistički su značajno povezane s incidencijom šećerne bolesti.
Standardizirani omjeri izgleda (engleska skraćenica OR) bili su 1.79 za opseg struka (95% interval pouzdanosti (engleska skraćenica CI), 1.45 - 2.21) i 1.86 za tjelesnu težinu (95% CI, 1.51 - 2.30).Za pacijente s BMI-om manjim od 25 kg/m² na početku istraživanja, učinak povećanja opsega struka bio je veći (OR, 2.40; 95% CI, 1.63 - 3.52) u odnosu na osobe s BMI-om od 25 ili više kg/m² na početku istraživanja (OR, 1.66; 95% CI, 1.28 - 2.16).
Prilagodba za istovremene promjene bilo u inzulinemiji ili u ažuriranoj inačici indeksa homeostatskog modela procjene inzulinske rezistencije (HOMA2-IR) nije utjecala na razliku u učinku temeljenom na početnom BMI-u. Utjecaj promjena u tjelesnoj težini bio je sličan u obje skupine BMI-a."Kod osoba s IFG-om važno je pratiti i prevenirati povećanje opsega struka, posebice kod osoba s BMI-om nižim od 25 kg/m²", navode autori studije."Smatra se da je smanjena funkcija beta-stanica gušterače važna karakteristika kod osoba s IFG-om, a smanjeno lučenje inzulina se pokazalo kao bitan mehanizam koji dovodi do šećerne bolesti u mršavih osoba", pišu autori studije.
"Nagađamo da povećanje opsega struka može izazvati daljnje promjene u lučenju inzulina uz one inherentne pogoršanju inzulinske rezistencije. Potencijalni mehanizmi mogu uključivati lipotoksičnost beta-stanica kroz pojačano oslobađanje slobodnih masnih kiselina iz masnog tkiva".
Izvor: Diabetes Care, American Diabetes Association
"Iako su visceralni adipozitet i povećani opseg struka bitni faktori rizika za šećernu bolest tipa 2, posljedice povećanja opsega struka kod osoba s IFG-om dosad nisu bile dovoljno istražene, posebice kod onih koji nisu prekomjerno teški ili pretili na početku istraživanja.
Ova studija istražuje relativan utjecaj povećanja opsega struka i tjelesne težine na napredovanje stanja do šećerne bolesti, u osoba koje su imale IFG na početku istraživanja i bile podijeljene u skupine prema BMI-u (indeksu tjelesne mase)".
Disglikemija je rizični čimbenik za razvoj šećerne bolesti tipa 2, a jedna prijašnja meta-analiza kvantificirala je ovaj rizik pronašavši da IFG kao i poremećena tolerancija glukoze u sličnoj mjeri povećavaju rizik za incidenciju šećerne bolesti, ali i da prisutnost oba oblika disglikemije zajedno ima sinergistični učinak.
Ova studija pokazuje da, iako i povećanje tjelesne težine i povećanje opsega struka mogu povećati rizik među adipoznim pacijentima s IFG-om, povećanje opsega struka bi mogao biti značajniji rizični čimbenik za osobe normalne težine s IFG-om.Koristeći kohortno istraživanje D.E.S.I.R.-a, istraživači su proučavali 9-godišnju incidenciju šećerne bolesti kod 674 muškaraca i 305 žena između 30 i 64 godine starosti koji su na početku istraživanja imali IFG (definiran kao GUK između 5.6 i 6.9 mmol/L natašte).
Nakon prilagodbe za faktore rizika na početku istraživanja, povećanje opsega struka i povećanje tjelesne težine statistički su značajno povezane s incidencijom šećerne bolesti.
Standardizirani omjeri izgleda (engleska skraćenica OR) bili su 1.79 za opseg struka (95% interval pouzdanosti (engleska skraćenica CI), 1.45 - 2.21) i 1.86 za tjelesnu težinu (95% CI, 1.51 - 2.30).Za pacijente s BMI-om manjim od 25 kg/m² na početku istraživanja, učinak povećanja opsega struka bio je veći (OR, 2.40; 95% CI, 1.63 - 3.52) u odnosu na osobe s BMI-om od 25 ili više kg/m² na početku istraživanja (OR, 1.66; 95% CI, 1.28 - 2.16).
Prilagodba za istovremene promjene bilo u inzulinemiji ili u ažuriranoj inačici indeksa homeostatskog modela procjene inzulinske rezistencije (HOMA2-IR) nije utjecala na razliku u učinku temeljenom na početnom BMI-u. Utjecaj promjena u tjelesnoj težini bio je sličan u obje skupine BMI-a."Kod osoba s IFG-om važno je pratiti i prevenirati povećanje opsega struka, posebice kod osoba s BMI-om nižim od 25 kg/m²", navode autori studije."Smatra se da je smanjena funkcija beta-stanica gušterače važna karakteristika kod osoba s IFG-om, a smanjeno lučenje inzulina se pokazalo kao bitan mehanizam koji dovodi do šećerne bolesti u mršavih osoba", pišu autori studije.
"Nagađamo da povećanje opsega struka može izazvati daljnje promjene u lučenju inzulina uz one inherentne pogoršanju inzulinske rezistencije. Potencijalni mehanizmi mogu uključivati lipotoksičnost beta-stanica kroz pojačano oslobađanje slobodnih masnih kiselina iz masnog tkiva".
Izvor: Diabetes Care, American Diabetes Association
