Intervencije kod križobolje ovisno o riziku za trajnu invalidnost
Pacijenti su bili stratificirani na temelju rizika za trajnu invalidnost.
Čini se kako pacijenti s bolovima u leđima koji primaju fizičke i psihosocijalne intervencije imaju veća poboljšanja u odnosu na one koji primaju minimalnu ili uobičajenu skrb, ali koji pacijenti će vjerojatno imati koristi od ovih intervencija je nejasno.
Koristeći provjeren upitnik s devet pitanja, istraživači su stratificirali 851 pacijenta u Engleskoj s nekompliciranim bolovima u leđima u skupine prema riziku za trajnu invalidnost.
Upitnik dodjeljuje bodove za širenje boli u noge, koegzistirajuće bolove u vratu, bolove koji utječu na sposobnost za hodanje i oblačenje te psihološke probleme (briga, beznađe, nedostatak užitka).
Pacijenti su nasumice podijeljeni u skupine za primanje intervencija stratificiranih prema riziku ili za rutinsku njegu (kontrolna skupina).
U intervencijskoj skupini, pacijenti s niskim rizikom (26%) primili su materijale za čitanje i prisustvovali 30-minutnom savjetovanju, srednje rizični pacijenti (46%) primili su standardnu fizikalnu terapiju, a visoko rizični pacijenti (28%) primili su i fizikalnu terapiju i psihosocijalne intervencije.
Pacijenti u kontrolnoj skupini primili su tretman na temelju kliničke prosudbe fizioterapeuta.
Otprilike polovica pacijenata u svakoj od skupina prema riziku za trajnu invalidnost primilo je fizikalnu terapiju.
Sveukupno, smanjenje stupnja invalidnosti bilo je skromno veće - ali statistički značajno - u pacijenata koji su primili liječenje stratificirano prema riziku u odnosu na pacijente iz kontrolne skupine nakon 4 i 12 mjeseci (prosječna razlika između grupa bila je 1 do 2 boda na provjerenoj ljestvici za invaliditet s 24 točke).
U usporedbi s kontrolnim pacijentima, visoko rizični pacijenti u intervencijskoj skupini imali su značajno bolje rezultate samo nakon 4 mjeseca, srednje rizični pacijenti u intervencijskoj skupini imali su značajno bolje rezultate i nakon 4 i nakon 12 mjeseci, dok su ishodi kod pacijenata s niskim rizikom bili slični u obje skupine.
Troškovi zdravstvene skrbi i propuštenih dana na poslu bili su niži u intervencijskoj nego u kontrolnoj skupini.
Dr. Bruce Soloway, suradnički urednik časopisa Journal Watch General Medicine komentirao je rezultate ovog istraživanja:
"Liječenje boli u leđima temeljeno na stratifikaciji rizika ima potencijal za poboljšanje ishoda i za uštedu troškova specijaliziranih tretmana kod pacijenata za koje nije vjerojatno da će imati koristi".
Izvor: Journal Watch General Medicine
Čini se kako pacijenti s bolovima u leđima koji primaju fizičke i psihosocijalne intervencije imaju veća poboljšanja u odnosu na one koji primaju minimalnu ili uobičajenu skrb, ali koji pacijenti će vjerojatno imati koristi od ovih intervencija je nejasno.
Koristeći provjeren upitnik s devet pitanja, istraživači su stratificirali 851 pacijenta u Engleskoj s nekompliciranim bolovima u leđima u skupine prema riziku za trajnu invalidnost.
Upitnik dodjeljuje bodove za širenje boli u noge, koegzistirajuće bolove u vratu, bolove koji utječu na sposobnost za hodanje i oblačenje te psihološke probleme (briga, beznađe, nedostatak užitka).
Pacijenti su nasumice podijeljeni u skupine za primanje intervencija stratificiranih prema riziku ili za rutinsku njegu (kontrolna skupina).
U intervencijskoj skupini, pacijenti s niskim rizikom (26%) primili su materijale za čitanje i prisustvovali 30-minutnom savjetovanju, srednje rizični pacijenti (46%) primili su standardnu fizikalnu terapiju, a visoko rizični pacijenti (28%) primili su i fizikalnu terapiju i psihosocijalne intervencije.
Pacijenti u kontrolnoj skupini primili su tretman na temelju kliničke prosudbe fizioterapeuta.
Otprilike polovica pacijenata u svakoj od skupina prema riziku za trajnu invalidnost primilo je fizikalnu terapiju.
Sveukupno, smanjenje stupnja invalidnosti bilo je skromno veće - ali statistički značajno - u pacijenata koji su primili liječenje stratificirano prema riziku u odnosu na pacijente iz kontrolne skupine nakon 4 i 12 mjeseci (prosječna razlika između grupa bila je 1 do 2 boda na provjerenoj ljestvici za invaliditet s 24 točke).
U usporedbi s kontrolnim pacijentima, visoko rizični pacijenti u intervencijskoj skupini imali su značajno bolje rezultate samo nakon 4 mjeseca, srednje rizični pacijenti u intervencijskoj skupini imali su značajno bolje rezultate i nakon 4 i nakon 12 mjeseci, dok su ishodi kod pacijenata s niskim rizikom bili slični u obje skupine.
Troškovi zdravstvene skrbi i propuštenih dana na poslu bili su niži u intervencijskoj nego u kontrolnoj skupini.
Dr. Bruce Soloway, suradnički urednik časopisa Journal Watch General Medicine komentirao je rezultate ovog istraživanja:
"Liječenje boli u leđima temeljeno na stratifikaciji rizika ima potencijal za poboljšanje ishoda i za uštedu troškova specijaliziranih tretmana kod pacijenata za koje nije vjerojatno da će imati koristi".
Izvor: Journal Watch General Medicine
